IV.

-Bonnie! Hej!- čula sam glas iza sebe dok sam uzimala vjerojatno posljednju narudžbu.
-Melanie! Super, došla si.- skinula sam pregaču brzinom svjetlosti i uvalila ju joj zajedno s kapom. Rekla sam joj narudžbu koju sam upravo uzela i otišla.
-Ali Bonnie…- izašla sam iz restorana, uopće me nije zanimalo što je imala za reći. Počela sam hodati prema motelu kako bih se spremila za večeras. Tek utorak, još 5 dana plesanja, uključujući danas. Stigla sam relativno brzo, nekakvih pola sata laganog hoda. Ušla sam u sobu i upalila glazbu, doduše tiho zbog ostalih u motelu, i počela pripremati svoju točku. Onda sam, odjednom, začula kucanje na vratima. Gotovo me i uplašilo.
-Bonn… Ja sam, otvaraj!- netko se nasmijao iza vrata.
-Roby… Uhm, da. Odmah.- potrčala sam prema vratima i otvorila ih. S druge strane su me dočekale njegove razigrane plave oči i kuštrava kosa. Nasmiješio mi se i pogledao prema tlu.
-Mogu li ući?- pitao je.
-U…ući? Da, naravno, Bože, što mi je!- nasmijao se i ušao unutra. Sjeo je na krevet.
-Oho, vidim pleše se!- ugrizao se za usnicu i nasmiješio.
-Da, ma…- pospremila sam stolac na mjesto i sjela pored njega –Trebao si me nešto?-
-Da, zapravo. Gladan sam, a ne želim jesti sam.
-Kako to misliš?
-Jesi gladna?
-Malo, ali…
-Super!- prekinuo me –Idemo!
-Kamo?
-Pa jesti, ženo!- nasmijao se i povukao me za ruku. Izašli smo van, zaključala sam vrata i krenuli do auta. Sjeli smo unutra. Odvezao nas je u neku zalogajnicu. Tamo smo jeli i razgovarali, a onda je naišao narednik Brian Cooper.
-Bonnie, moramo razgovarati. Milleru.- pozdravio je i Roberta. Ustala sam se od stola i krenula za Cooperom.
-Lijepo sam ti rekao da ne napraviš ništa glupo!- zbunjeno sam ga gledala.
-Nisam… Ništa učinila.- odmahnula sam glavom pravdajući se.
-Gle, znam da si bila na mjestu zločina i prtljala po dokazima. Vidjeli su te!
-Kako su me vidjeli ako tamo nisam bila?
-Vidjeli su curu sa kapuljačom na glavi u štiklama kako istražuje po mjestu zločina, otprilike tvoje visine, tvoje boje kose i tvog stasa. Opis odgovara, Bonnie. Ti si, znam da jesi. Samo priznaj i izvući ću te!
-Ne mogu priznati kad uistinu nisam bila ja. Pitajte Roberta, sa mnom je praktički cijeli dan. Cijeli dan sam kod kuće, naredniče. Lovite krivu osobu.- završila sam spustivši ton. Pogledao me namršteno. Uvijek bi tako izgledao kad je razmišljao.
-Milleru!- pozvao je Roberta. Ovaj se odmah ustao i odlučnim hodom došetao do nas.
-Da, gospodine?
-Uhiti gospođicu Johnson i odvezi ju u našu postaju.
-Ali gospodine…
-Učini kako sam rekao.- prekrižio je ruke na leđima i gledao u Roberta. Duboko je udahnuo i izvukao lisičine s remena. Pogledala sam ga u nevjerici. Zatim sam pogledala u narednika poluotvorenih usta.
-Imaš pravo na šutnju, sve što kažeš može se upotrijebiti protiv tebe na sudu. Imaš pravo na odvjetnika. Ako se ga ne možeš priuštiti, sud će ti dodijeliti jednog…- nastavio je govoriti, ali ja više jednostavno nisam slušala. Zakopčao mi je lisičine sprijeda i skinuo jaknu te mi ju stavio na ruke.
-Diskretno.- Robert se obratio Cooperu, a ovaj je samo kimnuo glavom. Otvorio nam je vrata. Hodala sam ispred Roberta ravno do njegovog auta.
-Milleru! Ovamo!- načelnik je pokazao na policijski automobil.
-Vi se šalite!- pogledala sam prvo u jednog, a zatim u drugog. Načelnik je otvorio stražnja vrata automobila, a Robert me pogurao prema naprijed.
-Idemo samo sjesti u auto, brzo će biti gotovo, obećajem.- tiho mi je rekao i pogurao me u policijski auto. Sjela sam na stražnje sjedalo. Uzeo je svoju jaknu i zalupio vratima. Nešto je još razgovarao s načelnikom, a na kraju ušao na vozačevo mjesto. Stavio je jaknu na suvozačevo mjesto. Upalio je motor i krenuo prema policijskoj postaji.
-Uistinu si prtljala po dokazima?
-Ne, nisam.
-Govoriš istinu?
-ROBY! Naravno da govorim istinu. Možeš i provjeriti! Sad je 15 sati, radim u restoranu do 13:30, pola sata dok dođem doma, ti dolaziš oko 14:15 i do sad smo jeli! Moraš mi vjerovati, nisam kopala po dokazima! Nisam niti stigla, pa kad bih u tom vremenu kopala, čovječe!
-Ako uistinu jesi kopala možemo te izvući!- prvi sam ga put doživjela kao policajca.
-Nisam, stvarno nisam!- oboje smo zašutili. Nastavio je vožnju do postaje. Kad smo napokon tamo stigli, izašao je van i otvorio mi vrata. Naime, standardna procedura je bila vrlo egzaktna. Osumnjičenika se u postaju dovodi s lisičinama na rukama i pratnjom njegovog policajca, što je u mom slučaju bio Robert. Iako, Cooper i Robert jesu sa mnom postupili nešto drugačije nego s ostalim osumnjičenicima. Meni su lisičine bile zavezane sprijeda. Primio me pod ruku i uveo u postaju. Čim smo ušli, začula sam bučnu zvonjavu telefona, zveket lisičina i dernjavu drugih pritvorenika. Ostavio me u čekaonici da sjedim sama i čekam ga dok se ne vrati iz načelnikovog ureda jer je ovaj bio brži od nas i stigao ovdje prije. Kratko su razgovarali, a zatim se Robert vratio. Počešao se po glavi i okrenuo ne lijevu, pa zatim na desnu stranu vrlo brzo, kao da ne zna što bi mi rekao. Naposljetku je izdahnuo i pogledao me.
-Mogu li ti donijeti nešto?
-Ne treba, hvala.
-Jesi dobro?
-Nikad bolje- sarkastično sam rekla podigavši podlaktice u zrak kako bih istaknula svoje lisičinama povezane šake. Podigao je obrve i brzo ih spustio te napravio par koraka u lijevo, a zatim se opet vratio.
-Gle, žao mi je, ali… znaš kako je!
-Znam, sve je ok, razumijem. To je tvoj posao, prvo biznis, pa onda život.- nasmiješila sam se. Čučnuo je ispred mene i stavio ruke na moja koljena.
-Učinit ću sve da te izvučem odavde! Vjerujem ti, znam da nisi ti. Ako treba bit ću svjedok, ali neće toliko daleko doći. Vjeruj mi, sve će biti ok.
-Znam. Pa ti si moj super murjak! Ti uvijek sve znaš.- nasmijao se na ovo. Zatim se ustao i vratio u načelnikov ured. Sjedila sam tako, sama u čekaonici s lisičinama na rukama i čekala. Čekala da me, ili pozovu unutra, ili oslobode. Čekala sam više od sat vremena. Prilično očajno. Napokon je Cooper izašao van.
-Načelniče!- odmah sam povikala.
-Bonnie. Bojim se da ćeš morati poći za mnom.
-Barem ću se maknuti odavde.- blago sam se nasmiješila i pogledala prema tlu.
-Bonnie, užasno mi je…
-Nema veze. Samo radite svoj posao.- sklopila sam dlanove, pogledala u suprotnu stranu i slegnula ramenima.
-Da. Samo radim svoj posao.
-Možete li mi možda reći kad će sve ovo biti gotovo? Jer, vidite, već je gotovo 19 sati. Ja isto moram raditi svoj posao.
-Da, moraš.- nasmiješio se i sjeo pored mene –Samo ne danas. Bojim se da ćeš morati prenoćiti ovdje.
-U pritvoru?- samo je kimnuo glavom. Pogledala sam ispred sebe i izdahnula.
-Rekli ste da trebam poći za vama. Vodite me, onda.- ustala sam se, a zatim i on. Krenuli smo velikim prolazom kroz cijelu postaju, a zatim krenuli stubištem na kat. Stubište je bilo široko pa je u isto vrijeme nekoliko policajaca prošlo pored nas. Ušli smo u jednu od soba kad smo se popeli na kat.
-Wau, nikad nisam bila ni u jednoj od ovih soba, a od djetinjstva sam to željela. Pogotovo biti iza onog stakla.- pokazala sam prstom na ogromno staklo. Od poda je bilo otprilike pola metra zida, a ostatak je bio to ogromno staklo. Kako je soba bila niska, činilo se da zid zauzima mnogo, a zapravo je bilo baš suprotno. Načelnik Brian Cooper se samo nasmijao i pokazao rukom na jedan od dva stolca uz obični metalni stol. Započeo je ispitivanje. Da, narednik Cooper me počeo ispitivati gdje sam i kako provela dan.

x Komentari [26] x


III.

Dragi čitatelji, nije me bilo tjedan dana jer smo renovirali bakinu kuću. Ispričavam se što vam nisam javila. Kako bilo, nastavak je tu!


Probudila sam se na svome krevetu, u istom položaju u kojem sam i zaspala. Jedna zraka sunca mi je probijala u sobu, naravno, ravno u lijevo oko jer sam na desnoj strani uvijek spavala. Trakasti zastori na mojim prozorima oduvijek su me živcirali i govorila bih si svaki dan kako ću ih sutra promijeniti, ali nikad nisam. Eventualno bih ih oprala, koliko često bih stigla. Iako smo radile samo navečer, nismo mogle nastupiti bez određene točke. Općenito, ja nisam bila samo striptizeta. Po danu sam radila kao konobarica u obližnjem restoranu u koji su zalazili policajci iz naše policijske postaje na uglu 86. i 54. ulice. Nikad nisam mislila da će mi taj posao tako dobro doći. Sada ću informacije o slučaju moći dobiti iz prve ruke. Ustala sam se i pospremila krevet. Ipak si zbog svojih financijskih mogućnosti nisam mogla priuštiti stalan stan. Živjela sam u obližnjem motelu, na drugom katu u sobi 245. Zidovi su bili bijeli i to je bila klasika u ovakvim objektima. Stanarina nije bila preskupa i zato mi je ovakav smještaj savršeno odgovarao. Spremila sam se za posao u restoranu i izašla van iz sobe.
-Hej, budna si. Već.- netko me zazvao. Okrenula sam se i ispustila ključ. Sagnuo se i podigao ga za mene.
-Robert. Joj, oprosti.- nasmijala sam se, a on mi je pružio ključ.
-Ideš na posao?- pogledao me svojim božanstvenim plavim očima. Svaki njegov pogled bio je kao val osjećaja. Znala sam da on nije za mene, odnosno da ja nisam za njega. On je bio tako pošten i tako dobar. Bio je, iskreno, najbolji frajer kojeg sam poznavala. Nježan, umiljat, dobar i nikad se nije zamarao nepotrebnim stvarima. Imao je kratku plavu kosu koja je na vrhovima poprimila smeđe tonove. Na svaki njegov pogled iznova ne bih znala što reći. Bio je tako poseban za mene. Iako sam znala da nikada neće biti moj ili ja biti njegova, uživala sam u njegovom društvu na najgori mogući način. Zaljubljeno.
-Bonn?- trznuo me iz misli.
-Molim? Oh, posao, da. Idem. Da, na onaj pošteni, jel.- pogledala sam prema tlu.
-Oba su poštena.- stavio je ruku na moje rame i par puta stisnuo kao da me masira.
-Valjda.- nasmijala sam se. Nasmiješio mi se i prešao s moje strane i obgrlio me. Počeli smo hodati.
-Imaš prijevoz?-
-Ne. Pješačim.-
-Ne, ne pješačiš. Ja ću te odvesti.- stisnuo me više uz sebe. Osjećala sam se tako prokleto dobro, a ne bih trebala jer sam znala da netko kao on definitivno nije za mene.
-Hvala.- odvratila sam tiho i odlučila uživati u trenutku dok traje, a nije dugo trajao jer smo ubrzo sišli niz stube i došli do njegovog auta. Njegovog predivnog Ford Mustanga iz '64 godine. Kabriolet crvene boje i krem kožnih sjedala kao da me dozivao. Bila sam užasno slaba na stare aute. Robert je bio sin vlasnika lanca trgovina. Zapravo, stari ga se odrekao pa više nisam sigurna je li mu još sin. Zašto? Robert nikad o tome ne govori, ne znam zašto. Iako, koliko lošu stvar može napraviti netko kao on? Sigurno se radi o nekoj gluposti. Možda zato što Robert nije htio nastaviti obiteljsku tradiciju i baviti se trgovinom, već je postao nogometaš. Kao dijete je to obožavao, ali kasnije je shvatio da mora imati neku rezervu u slučaju da mu to s nogometom propadne pa je završio i policijsku akademiju. Uskoro polaže ispit za detektiva. Nažalost, Robert je danas samo amaterski nogometaš. Od cijelog odnosa s ocem mu je ostao samo taj auto. Dobar odnos, zar ne? Otvorio mi je vrata i sjeli smo u auto. Uskočio je u njega sa suprotne strane i nasmijao se. Upalio ga je i iz njega je počela treštati glazba.
-Hoćeš se vezati?- pogledao me.
-Hoću.
-Možda i bolje.
-Nisam znala da si ovisnik o adrenalinu.
-Ne znaš ti puno toga.
-Očito ne znam.- nasmijala sam se i okrenula glavu na suprotnu stranu. Ubacio je u brzinu i uskoro smo izašli na cestu. Počeo je voziti brže, a vjetar je prolazio kroz moju smeđu gustu kosu i raspuhivao je na sve strane. Robert se nasmijao i zatakao mi kosu iza uha. Sramežljivo sam se nasmiješila i pogledala na suprotnu stranu. Uskoro smo se dovezli do restorana. Parkirao je na parkiralištu ispred još polupraznog restorana. Izašla sam iz auta, a on iskočio preko sjedala.
-Evo nas.- nasmijao se.
-Hvala ti na vožnji.- prišla sam mu.
-Hej, uopće ne brini za to. Da te pokupim kasnije?
-Ne mogu. Moram vježbati za večeras.
-E, mogu doći i gledati?- nasmijao se.
-Daj!- gurnula sam ga rukom u rame. Nasmiješio se i stavio ruke u džepove svoje smeđe kožne jakne.
-Ok. Vidimo se kasnije.
-Da, vidimo se.- odvratila sam. Okrenuo se prema autu, a ja sam krenula prema ulazu.
-Uhm…Čekaj.- okrenuo se odjednom. Nasmiješeno sam se okrenula.
-Možda..Hm…krivo sam počeo.- nasmijao se –U subotu je utakmica. Volio bih da dođeš.- počešao se po glavi.
-Može. Vidimo se.- nasmiješila sam se i krenula unatrag prema vratima restorana.
-Može?- iznenađeno me pogledao. Kimnula sam.
-Super, izvrsno. Sjajno. Uhm…Vidimo se!- uskočio je u auto, a ja sam i dalje hodala unatrag. Udarila sam u potencijalnu mušteriju. Ispričala sam se i mahnula Robertu dok je baba nešto trkeljala o današnjoj mladeži i njihovim čudnim navikama. Ušla sam u restoran i odmah produžila do kuhinje. Navukla sam svoju pregaču i stavila onu smiješnu kapu na glavu.
-Dobro, gdje si ti? Kasniš pune dvije minute!- šefica mi se nabila na glavu.
-Oprostite, neće se ponoviti.
-Govoriš mi to cijeli tjedan, a kasniš stalno.
-Danas je utorak, gospođo.- rekla sam. Zašutila je i pustila me na miru. Moj posao je bio konobarenje i danas mi je jedan od definitivno najboljih radnih dana. Dakle, policajci su ovdje stalno, dobivat ću informacije iz prve ruke. Otišla sam posluživati s lončićem kave u ruci kako smo to uvijek radili.
-Kavu?- pitala bih svakoga za svakim stolom. Uskoro sam došla do jednog stola otprilike na sredini restorana za kojim su uglavnom sjedili drotovi. Jedan od njih je bio punašniji, stariji čovjek smeđih brkova i uredno ispeglane crne košulje, a drugi se činio mlađim od njega, mršavijim i višim. Na moju sreću, policajci su uvijek ispijali kavu.
-Jesi čuo za onaj slučaj s kurvom?- odjednom je mršavi pitao debelog.
-Ne. Što se događalo?- debeli je ispio gutljaj kave.
-Nađena mrtva. Navodno upucana, sad je na patalogiji, vidjet ćemo što će Ryan reći.
-Doktor Ryan za tebe. Ili doktor Shannon Ryan.- stariji mu je zaprijetio prstom, a mršavi samo odmahnuo rukom i sačekao da mu do kraja natočim kavu.
-Mislim da ste u krivu… Policajče Smith.- pročitala sam ime s njegove pločice koja je bila zakačena za lijevi džep košulje - Ako dopuštate, mislim da se radi o egzotičnoj plesačici.- uključila sam se pogledavši u starijeg suprotno od mene.
-Draga, dođe ti na isto.- mršavi mi je rekao i otpio gutljaj kave.
-Bojim se da se ne radi o istom. Onda si ti zaštitar Smith, a ne policajac. Dođe ti na isto.- debeli mi je namignuo. Nasmiješila sam se u znak zahvalnosti. Produžila sam do idućeg stola i nastavila posluživati kavu. Nastavila sam prisluškivati njihov razgovor. Nisu više spominjali ono što me zanima, prebacili su se na sport. Onda je u restoran ušetao čovjek kojeg sam čekala cijelo jutro, narednik Cooper. Odmah sam otišla do njegovog stola i ponudila mu kavu.
-Sjedni, Bonnie.- odvratio mi je. Sjela sam šutke nasuprot njega.
-Znam što te zanima. Alice Green.- pogledao me i ispio gutljaj kave.
-Molim vas, što znate?- stavila sam ruke na stol i prekrižila ih te na njih naslonila bradu.
-Nađena je pred klubom sa jednom prostrijelnom i jednom ubodnom ranom. Nismo pronašli ništa što bi ukazalo na ikakvu borbu. Alice se nije ničim branila. Još je na patalogiji i doktor Ryan je trenutno obrađuje. Bonnie, mislim da ti ne moram ništa govoriti, znaš koliko će dugo ovaj slučaj držati vodu. Ako ne nađu ubojicu brzo, počet će izmišljati i onda je sve gotovo. Potrudit ću se da se to ne dogodi, koliko god je u mojoj moći.-
-Ok…Ok, hvala vam.- zahvalila sam i ustala se popravivši pregaču te obrisavši dio stola na kojem sam držala rukom krpom. Zakačila sam je za pregaču i okrenula se namjeravajući otići.
-Bonnie!- zazvao me. Okrenula sam se.
-Nemoj napraviti nešto glupo. Samo to te molim.
-Neću, ne morate se brinuti.- lažno sam se nasmiješila.
-Nemoj napraviti ništa glupo i opasno.- ponovio je zaprijetivši mi prstom. Podigla sam obrve i nastavila posluživati po restoranu.

x Komentari [15] x


II.

-O moj Bože, Alice?- Lorie praktički nije mogla vjerovati svojim očima.
-Bojim se da je!- stavila sam ruku na usta jer mi je već došlo do grla. Alice je ležala mrtva ispred nas, ispred lijevog sporednog ulaza, a niti jedna od nas ništa nije posumnjala ili čula. Dok je tako ležala u lokvi vlastite krvi tamno crvene boje, razmišljala sam o mogućim ishodima cijele situacije. Policija će vjerojatno provesti neku manju istragu, no, budimo realni, Alice je obična striptizeta bez obitelji. Neće se na njoj zadržavati dugo i cijeli će slučaj vjerojatno ostati neriješen. Čudno, još večeras je bila jedna od nas, a sada je postala samo još jedan slučaj.
-Alice, Alice... Što ti je ovo trebalo?- Steph je odmahnula glavom par puta, a zatim se vratila unutra. Gledala sam još neko vrijeme u njeno obamrlo blijedo tijelo ispred sebe, a misli su mi naglo prekinute bukom policijskih automobila. U uličicu se uvezao jedan crni automobil i iz njega su izašla dva muškarca odjevena u crne košulje kratkih rukava i rifle. Primjetila sam vrlo poznatu tetovažu na zapeću jednog od njih dvojice, latino tipa tamnih očiju i neuredno podšišanih brkova. Prepoznala bih jednu takvu bilo gdje. Zatvorska je, imala sam istu, samo na listu.
-Gdje ste ležali?- pokretom obrva dala sam mu do znanja da sam sve shvatila. Lagano je izgurao jezik van, a zatim ga ponovno nabrzinu uvukao u usta.
-North Collins.-, kratko mi je odgovorio.
-Ženski odsječak.-, pokazala sam palcem na sebe. Slegnuo je ramenima i pridružio se kolegi koji je već osiguravao mjesto zločina žutom trakom na kojoj je otprilike pisalo kako se radi o mjestu zločina i da se linija ne prelazi.
-Dok ne dođe CSI ekipa, moramo vas pitati nekoliko pitanja. Jasno mi je da ste u šoku...ali...-, raširio je ruke i udario ih o bedra, -...takva je procedura.-, kimnula sam glavom na završetak i sjela na požarne stube zgrade suprotno od kluba. Pridružio mi se. Sjeo je na stubu niže i izvukao blokić spiralnog uveza crnih korica. Otklopio ga je, prelistao nekoliko stranica i nešto u njega zapisao. Naslonila sam laktove na koljena i spustila lice u dlanove. Ostala sam tako par trenutaka, a zatim si prstima lijeve ruke prošla kroz kosu, ispravila se te pogledala ispred sebe u Alicino beživotno tijelo.
-Jeste li spremni?- naglo sam ga pogledala okrenuvši glavu. Njegov je glas bio grub, a teški naglasak već me polako smetao. Očito nije bio iz ovog dijela grada. Pretpostavljam da je iz Queensa. Barem je tako zvučao. Za jednu čistokrvnu Brooklynku, kakva sam i sama bila, njegov je naglasak bio gotovo nepodnošljiv. Promrmljala sam nešto nesuvislo, a on pročistio grlo.
-Gdje ste bili u doba smrti?
-Koje je doba smrti?
-Gdje ste bili do sada?- pitao je novo pitanje nakon kratke strane uzrokovane mojim.
-Policajče, nalazimo se ispred strip kluba, a vi razgovarate s djevojkom koja jedva išta ima na sebi.-, odvratila sam povukavši svoj crni kožni kaput koji je zapravo bio jedino konkretno pokrivalo moga tijela.
-Da... Dakle, plešete ovdje?- ponovno je pročistio grlo i pogledao me stisnutih očiju. Kimnula sam glavom i složila neki polusmiješak.
-Ok...-, nešto je zapisao.
-Koliko ste dobro poznavali žrtvu?
-Ne baš najbolje.
-U redu, možete li mi, za početak, reći njeno ime?
-Naravno, Alicia Green, radile smo zajedno.
-Godine?
-Nisam sigurna, možda cure znaju. Nije baš puno govorila o sebi, barem ja ne znam za to.
-Pretpostavljam, ne biste znali za obitelj.
-Nema nikoga. Većina nas nema.
-Je li Alicia imala kakve poroke?
-Piće. Najviše piće. Par puta je bila na rehabilitaciji.
-Družila se s nekim čudljivim tipovima?- pogledala sam u tlo glumeći kako razmišljam. Da, družila se sa sumnjivima, ta, naposlijetku, Spikey je bio takav. Spikey je bio njen dečko, inače prilično poznat diler u ovom kvartu.
-Ne znam, nije nikakve sumnjive dovodila ovamo.-, svjesno sam slagala.
-Dobro. Hvala vam. Ako vam nije problem, bilo bi dobro kada biste ostali dok ne stignu detektivi jer bi mogli imati detaljnija pitanja.-, ustao se, a ja sam jednostavno krenula prema klubu. Na tren sam zatvorila vrata.
-Ne spominjite Spikeya.-, rekla sam curama.
-Zašto?
-Samo me poslušaj, ok?
-Možda ju je on?
-Cure, Alice je striptizeta, mislite da im je do ovog stalo?- Steph se uključila, -Ne spominjite ga.-, pogledala je svaku pojedinačno.
-Ali, Steph, zar to nije zločin?
-Nije jer je ona mrtva, a nitko ne može znati da znamo za Spikeya.
-Možda ju je on sredio, ako im kažemo uhitit će ga.
-Da, a tebe će njegova banda izjebat u pičku materinu!- Steph je povisila glas.
-Banda?
-Diler je, šta ste toliko glupe? Naravno da je banda upletena.-, Melanie se napokon pridigla i sjela na barski stolac.
-Samo...samo prešutite.-, napokon sam nešto rekla. Policajci vani su čekali dok ne dođu detektivi koji su ispitali ostale cure. Mene više ništa nisu pitali cijelu večer. Sve smo gledale kako obrađuju mjesto zločina. Pored kontejnera na drugoj strani ulice primjetila sam nešto sjajno i sitno. Prva pretpostavka mi je bila da se radi o čahuri metka. Krenula sam prema jednom od detektiva.
-Oh, izvrsno, baš sam vas trebao obavijestiti. Ja odlazim, a moji ljudi će pokušati još nešto pronaći, no bojim se da neće biti ništa od toga..-, smrzla sam se.
-Što?
-Nemamo dovoljno dokaza, gospođice.
-Nema dovoljno dokaza? Pa niste baš sve pogledali, evo, primjerice, vidjela sam...
-Gospođice, žao nam je.-, prekinuo me i ušao u auto. Njegovi ljudi su ostali tamo još neko vrijeme. Sjedila sam na stubama i nadala se da neće naći čahuru. Steph je sjela pored mene.
-Trebam tvoju pomoć.-, tiho sam joj rekla.
-Da?
-Daj mi taj svoj šal.-, pružila mi ga je. Bacila sam ga u krv pored Alicie. Steph me pogledala kao luđaka.
-Oprostite, molim vas. Upao nam je šal. Dajte, oprat ću ga.-, potrčala sam prema tamo, a putem ukrala jednu od vrećica za dokaze iz torbe koja se nalazila ispred nas. Obje smo ušle u klub.
-Bonnie, što radiš? Znaš da je to zločin?- bile smo u kupaoni, a ja sam trpala šal u vrećicu.
-Znam. A zločin je i to što se policajci neće potruditi pronaći krivca.
-Znači, ti ćeš tražit krivca? Da pogodim, vidjela si nešto za što plavcima nisi rekla i sutra ćeš po to doći, jel tako.
-Naravno.-, nasmiješila sam se.
-Dobro, glupa si.
-Jesam.-, zakopčala sam zatvarač na vrećici, -Ali imam više dokaza od njih.
-Bonnie...jel ti uopće..BONNIE!- istrčala sam van i krenula kući stavljajući vrećicu u torbicu. Sačekala sam bus na autobusnoj razmišljajući samo o Alice. Bus mi je stigao relativno brzo jer mi je vrijeme prolazilo u razmišljanju. Kad sam stigla kući samo sam se bacila na krevet. Samo nemojte naći prokletu čahuru. bila je moja zadnja misao.

x Komentari [20] x


I.

-Bonnie, nastupaš za 5 minuta!-, čula sam glasni povik iza sebe i odmakla pogled od svog odraza u ogromnom garderobnom zrcalu na tren kako bih pogledala prema Jacku.
-Ok.-, odvratila sam i vratila se šminkanju. Od svega mi se najviše sviđala garderoba. Podsjećala je na one iz 60-ih ili 80-ih godina. Jedan ogromni uski stol na kojem smo sve držale šminku i rekvizite koji su nam trebali za nastup, sedam stolaca ispred i sedam ogledala na zidu. Za svaku od nas po jedno. Na drugom kraju prostorije nalazile su se, kako smo ih mi od milja zvale, vješalice na kotače, koje bi Jack i njegovi ljudi dogurali prije svake večeri. Tamo smo držale kostime i odjeću. Rekvizite, također. Neću vam lagati, bit ću iskrena. Mi smo plesačice. Ako razumijete što hoću reći. Striptizete, tako je. Svi na različit način pronalaze svoje načine za preživljavanje. Za sad, ovo je moj. Naime, skupljam novac za studij i namjeravam postati forenzičarka ili detektivka. Teško je od striptizete do policajke, ali mogu pokušati. Raspustila sam svoju valovitu i užasno dugu kestenjastu kosu, navukla onaj bjesomučno uski korzet i obula visoke kožne čizme s užasno visokom petom.
-Steph, kak mi stoji?
-Sjajno. Izgledaš super.-, Steph mi je odvratila i podigla palac u zrak. Za razliku od mene, ona je bila kratkokosa plavuša zanosno plavih očiju. Bila je, također, i niža od mene.
-Uzmi crne tange.
-Što fali crvenima?
-Samo uzmi crne tange, evo ti.-, pružila mi je gaćice.
-Ok, mama.
-Dušo draga, da sam ti ja mama ne bi ti bila striptizeta.-, okrenula se.
-Ne volim šale na račun svoje mame.
-Dušice, tvoja mama je odjebala prije dvije godine i ostavila te samu. Mislim da je vrijeme da počneš voljeti šale na račun svoje mame.
-Ipak, ne volim šale na račun svoje mame.-, i to je bila istina. Nisam ih voljela zato što sam onda imala dojam da se na taj način vrijeđa mene. Iskreno, bolila me neka stvar za staru odrpanku. Nitko ne ostavlja svoje dijete na ulici. Ne znam kakva to osoba ostavlja svoje vlastito dijete na ulici. Otišla je kad sam imala 5 godina. Ono što se događalo kasnije čisti je klasik. Droga, policija, dom za djecu, strip klub. Logični slijed događaja. Iako sam sad čista.
-Bonnie! Ti si!
-Samo tren!
-Kakav tren, izlazi na pozornicu!
-Dobro, dobro.-, namršteno sam potrčala, spotakla se o jedan kabel putem i stala ispred zatvorenih zastora.
-Gospodo...I dame...Pozdravite zvijezdu večeri...Bonnie Foxie Miller.-, Jack me predstavio i glazba je počela svirati. Uskoro su se začuli i povici publike. Nije baš ono što mislite da će vas dočekati, ali ipak je način zarađivanja. Otplesala sam svoje, pobrala napojnice i nestala s pozornice isto kao što sam se na nju i popela. Uz gromoglasni vrisak. Vratila sam se u garderobu i pobrala plijesak.
-Dosta. Prestanite.-, sramežljivo sam se nasmiješila.
-Da, stvarno. Prestanimo.
-Joj, Steph, pa zar ne vidiš da je Bonnie najsexy i najljepša na svijetu?- Alice je sjedila u fotelji prekriženih nogu još uvijek u svom kostimu i sarkastično odvalila na što je nastao muk u garderobi. Iz nekog me razloga nije podnosila. Možda zato što sam zarađivala više od nje? Vjerojatno i zato što sam, budimo realni, bila puno zgodnija od nje. Mogla sam to opasno koristiti, pogotovo na ovakvom mjestu.
-Alice, umjesto da praviš nered u garderobi...Znaš što? Samo idi kući. Već mi te dosta!
-Šta je, Jack? Misliš da smo sve slijepe? Ne vidimo što se događa, ha? Bonnie, Bonnie i Bonnie! SAMO Bonnie!
-ALICE! Idi kući!- Stephanie se uključila.
-DOBRO, idem!
-Daj, pijana si, goni se odavde!- Jack joj je dobacio jaknu.
-Odjebite svi od mene! Kujo.-, pljunula me na izlazu. Stephanie ju je ošamarila.
-Mala kučkice, pazi s kime i kako, jesi čula?- zaprijetila joj je prstom iako je bila dosta niža i od nje. Jack je povukao Alice za nadlakticu.
-Pusti me, ti grubijane.-, počela ga je udarati dok ju je vukao prema stražnjim vratima.
-Da, da. Gubi mi se iz kluba. I ne vraćaj se više. Otpuštena si!- istjerao ju je van i prstom joj zaprijetio.
-Dobro! MIsliš da mi treba tvoj smrdlji....-, zalupio joj je vratima pred nosom i par puta pljesnuo rukama.
-Riješeno, moje dame. Uživajte u ostatku...jutra, jel.-, napustio je garderobu.
-Jesi dobro?- Lorie me odmah pitala. Bila je najdražesnija i najdobroćudnija ovdje.
-Da, zašto ne bih bila?
-Zato što te ona krmača izvrijeđala na pasja kola, možda?- Melanie je stala pored mene i raširila svoje koščate ručice i velike plave oči obrubljene crnom olovkom.
-Ma boli me, ko da me diraju njeni ispadi.
-Ajmo se kladit da će se sutra vratiti onakva sva jadna i tražiti posao natrag.
-Ma tjedan dana, najviše.
-Mislite?
-Aha. E, a di su Tiff, Hope i Claud?- Steph je pitala kad smo sve ponovno sjele skinuti ili popraviti šminku.
-Uhm...Tiffany nastupa, Hope čeka ispred jer je ona slijedeća, a Claudia je javila da danas neće moći doći. Kao bolesna ili nešt...-
-Ma kurac. Izvlači se. Mala ljenčina.
-Koja sretnica.-, nasmijala sam se. Tiffany nam se uskoro pridružila. Ispričale smo joj sve o sceni koju je propustila, a ona nas je pomno slušala i smijala se. Zatim je i Hope završila, klub se ispraznio i trebalo je pokupiti stvari i smeće koje je ostalo za napaljenim gadovima.
-Pogledaj napaljenog kučkinog sina. Ostavio drker!- tako smo zvale papire koje su koristili kako bi se kući vratili bez sperme na rukama.
-E, da vidiš tek ovo!- viknula sam natrag do Steph koja je prva spomenula drkere.
-Hahaha, ljudi, ovaj ide korak dalje!- Tiffany je s dva prsta podigla vibrator s poda na što smo se sve nasmijale.
-E, ovo je prebolesno čak i za mene! Idem zapalit.-, Melanie se ustala s koljena i krenula prema jednom od sporednih izlaza. Otvorila je željezna vrata širom i izvadila cigaretu. Pripalila ju je i počela uživat.
-Vidiš, ovo je život, a ne skupljanje vibratora po podu.-, nasmijala se i okrenula glavu, a onda je odjednom smijeh stao.
-Jebem ti mater u pičku!- viknula je i bacila cigaretu na pod. Ugasila ju je nogom i potrčala unutra.
-Mel...Što...-, ignorirajući nas otrčala je do šanka i povratila iza. Steph je otišla do ulaza.
-Bonnie...Dođi.-, tiho me pozvala. Pridružila sam joj se.
-CUREEE!- vrisnula sam.
-Tiho!- upozorila me.
-Gle, mrtva osoba je ispred. Tiff, zovi hitnu i policiju!- viknula sam joj.
-Zašto? Što...O MOJ BOŽE! TIFF, BRZO!- Hope nam je prišla. Melanie se srušila pored šanka. Izgledala je kao da je u transu.
-Alice...-, Steph je tiho prošaptala i odmahnula glavom.

x Komentari [19] x



Credits.^^
x Design: Sk8designs
x Bascode: Blogskins.user

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dobrodošli na moj 3. blog s pričom. Haha, kako mutavo zvuči. Ovo mi je prva priča u koju neću uplesti niti jednu poznatu osobu. Više o svemu u prvom postu.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr